„Zuuuum, zuuum“ bude me kamioni u prolazu. Dok otvaram vrata kombija, zapuhne me pomiješani miris benzina i stoke koja se prevozi u otvorenim kamionima.
Čarobna su jutra na autocesti.
Jedni smo od posljednjih putnika koji su noć proveli na parking-odmaralištu uz autocestu. Za razliku od ostalih nomada koji su se ondje zatekli, uživali smo u luksuzu pravog kreveta jer smo kombi prenamijenili u mali dom na kotačima. Kažem “mi”, no moj se doprinos uglavnom svodio na obljepljivanje rupa krep-trakom kako bih spriječila gniježđenje paukova. To je, ipak, od životne važnosti.
Planirana prva dionica rute tipično je australska . Od Melbournea do Sydneya u jednom dahu, odnosno tisuću kilometara u jednom danu. Otegotna okolnost je Dalmatinka kao suvozač, blagoslovljena neznanjem o australskim udaljenostima.
Zbog moje potrebe da se “jede za stolom i u miru ka čovik” krećemo nešto kasnije od plana. Dovoljno kasnije da se na cesti nađemo u sumrak i postanemo potencijalni ubojice klokana. U zoru i predvečer oni vole istrčavati na cestu. Znakovi upozorenja nižu se kilometrima, a uz njih leže i dokazni materijali. Moje naivno ushićenje klokanima pretvara se u oprez.
“I što ako ga udarimo? Treba stati, nekoga zvati?” pitam Tima, dok misao o gulašu od klokana zadržavam za sebe.
“Ako te udarac ne zaustavi i auto ide, voziš dalje. I ne izlaziš van. Nekad prežive, pa se naljute i istuku te.”
Smijem se, uvjerena da pretjeruje. Tim ostaje mrtav ozbiljan.
U idućem trenutku krajičkom oka zapažam skakutavu siluetu uz rub ceste. Ubrzo shvaćam da nije jedina. Usporavamo. Promet postaje oprezan, a mi odlučujemo prenoćiti na odmaralištu i vožnju nastaviti ujutro.
Sa suncem iznad horizonta vraćamo se na lijevu stranu ceste i jurimo prema toplom sjeveru. Jurimo, naravno, po australskim standardima jer je ograničenje brzine 100 km/h. Autoceste su besplatne, ali kazne nisu.
Promatram krajolik koji je varijacija na temu eukaliptusa. Rijetke šume prelaze u zeleno žute oranice, a zatim u guste redove visokih divova čiji se slatkasti miris krošnje razlije čim otvorim prozor. Uz jednoličan zvuk dizelskog motora ponovno tonem u san i shvaćam da se polako kalibriram na australske udaljenosti. Udaljenosti koje se ne mjere kilometrima, nego danima vožnje. Napokon shvaćam da “blizu” znači pola dana puta, a da riječ “izolirano” ovdje dobiva sasvim novu dimenziju.
I dok polako klokani ostaju u sjeni eukaliptusa, cesta ide dalje. A mi za njom.
Nadia In Wonderland - virtualne kartoline 
Komentiraj