Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Tjedan dana i još dvije tisuće prijeđenih kilometara bilo je dovoljno za postupnu asimilaciju s prosječnom australskom populacijom. Na listu životinjskih susreta dospjele su još dvije zmije, guana poznatija i kao dobroćudni gušter veličine prosječnog kućnog psa, te miroljubivi huntsman the pauk.

Nakon inicijacije slijedio je posljednji test preživljavanja. Tjedan dana australske divljine s okorjelim Australkama Annom i Rachel. I njihovom jednako neustrašivom družinom prijatelja i obitelji.

Nakon dosadašnjih iskustava s tim curama znala sam da je jedino što mogu očekivati ono neočekivano. Pa sam se, sasvim logično, pokušala pripremiti. Naoružala sam se dodatnom opremom prve pomoći, zavojima za zmijske ugrize i hladnim oblozima za ugrize paukova. Planinarska oprema čekala je spremna, a jedino što mi je još nedostajalo bilo je svemirsko odijelo.

Uvjerena da me više ništa ne može iznenaditi, zaboravila sam jednu bitnu stvar. Avantura s Beaden curama počinje puno prije nego što očekuješ.

„Nađemo se na ovoj lokaciji u Katoombi. Tu ćemo večerati, super je hrana, a nas dvije ćemo i prespavati. To je kao hostel“, javila nam je Anna u poruci.

„Kao hostel…“ zazvonilo mi je u glavi, no intuiciju sam ostavila po strani i u Google Maps utipkala zadanu lokaciju.

S akademskim zakašnjenjem od petnaest minuta parkirali smo ispred dogovorene adrese. Jedina građevina koja se izdvajala u nizu istovjetnih obiteljskih kuća bila je narančasta dvokatnica nazubljene modre ograde modra, oštrog krova nalik spoljoštenom vještičjem šeširu i s velikim zaraslim vrtom. Međutim, nigdje ni traga znaku hostela.

„Anna je rekla da uđemo u veliki vrt i produžimo do samog kraja. U poruci kaže da nas čekaju“, zbunjeno mi je govorio Tim dok sam ja i dalje provjeravala adresu.

Zaključili smo da ta hipijevsko-secesijska građevina jedina odgovara opisu pa smo se kroz škripava metalna vrata zaputili u potragu za ostatkom družine.

Ciglama popločana staza vijugavo je vodila kroz obrasli vrt, a potom i iza kuće.

„Bit će zanimljivo ako mi ukinu vizu zbog ometanja privatnog posjeda“, mislila sam dok sam mobitelom osvjetljavala put ispred sebe i nadala se da neću nagaziti na planetarno najotrovnijeg pauka kojemu su upravo ove planine u zaleđu Sydneya dom.

I dok sam u glavi vrtjela sve potencijalne scenarije završetka ove večeri, u travi se ukazao drveni znak s natpisom „Dobrodošli“.

„Izgleda da smo na pravom putu!“ s olakšanjem je izgovorio Tim dok su do nas polako počeli dopirati glasovi i svjetlo iz velike garaže sa stražnje strane kuće.

Presretni što ipak nismo provalili u nečiji dom, s osmijehom smo zakoračili u garažu očekujući mnoštvo putnika i planinara.

Umjesto toga našli smo se usred ceremonije kulta.

Na drvenim stolicama, formirajući krug, sjedili su muškarci dugih kosa s trakama oko glave i žene odjevene u duge haljine zemljanih tonova. Djelovalo je kao da smo ih zatekli  usred obreda.

„Uđite, čekali smo vas!“ s osmijehom je prema nama zakoračio riđokosi muškarac u tridesetima.

„Sačuvali smo dvije stolice za vas“, dodala je žena pokraj njega donoseći nam dvije šalice pune nekakvog napitka.

„Nemoj piti to!!!“ telepatski sam pokušala upozoriti Tima dok mi je puls rastao. Usred hladne planinske večeri ja sam se preznojavala.

Pogledom sam prelazila po prostoriji pokušavajući djelovati pribrano dok mi je u glavi odzvanjalo: „Trči koliko te noge nose!“

„Ma ne, glupo je bježati. Ako su nas naumili ovdje zatvoriti, šanse da pobjegnem trčanjem su nikakve. Od njih četrdeset sigurno je pola brže od mene…“ panični mozak nastavljao je raspravu.

Zaključila sam da ću se ponašati poput Froda među trolovima. Igraj njihovu igru, pravi se glup i bježi prvom prilikom.

Još sam samo nekako trebala taj plan objasniti Timu koji je jednako zatečen buljio u okupljene.

U kutu sam tada krajičkom oka spazila poznata lica koja su nam veselo mahala. Anna, Rachel, njihov brat, Annin suprug i ostatak ekipe sjedili su potpuno opušteno.

„Čini se da oni nisu u panici“, pomislila sam.

„Pa zato što su popili taj njihov napitak!“ nadovezala se odmah iduća misao dok sam u istom trenutku preneraženo gledala kako Tim ispija sadržaj šalice.

„Pa mogla sam znati da je naivčina! Kao da mu nitko nikad nije rekao da se od nepoznatih ne uzima piće! Očito im ne čitaju Snjeguljicu na ovom kraju svijeta!“ vrištao je moj unutarnji glas dok sam ga nogom pokušavala suptilno zaustaviti.

Nakon našeg kratkog prekida obreda, ceremonija se nastavila.

Govornici su se izmjenjivali u smjeru kazaljke na satu, iznosili dojmove o proteklom tjednu i potom se referirali na Bibliju.

Nakon petnaest minuta početne panike zaključila sam da je skupina fizički bezopasna. Nitko nas neće vezati, otrovati ni pojesti. Jedina realna opasnost bila je pokušaj indoktrinacije.

Moja urođena odbojnost prema bilo kakvim skupinama ovdje je djelovala kao pravi štit. 

Panika se stišala, a ja sam, poput pčelara među rojem košnica, počela promatrati.

Iz mnoštva različitih govornika pokušavala sam zaključiti o kakvoj se religiji radi. Kršćanstvo s primjesama judaizma u hipijevskoj maniri i estetici iz Gospodara Prstenova bio je najbliži opis koji sam uspjela složiti sama sebi.

Kad se krug govornika napokon zatvorio, stariji sijedobradi muškarac ustao je i pogledom usmjerenim prema nama započeo novi govor.

„Dragi gosti, Annini prijatelji, još jednom hvala na dolasku. Čast nam je pozvati vas da nam se pridružite na večeri.“

Potom je riječ prepustio Anni.

„Hvala što ste nas ugostili. Prije dvije godine u Americi sam u jednom restoranu čula australski naglasak“, započela je Anna.

„Sprijateljila sam se s djevojkom koja je bila na razmjeni. Pozvala me da po povratku u Australiju dođem ovdje, u vaš zajednički dom. Ja sam eto došla… i dovela još nekoliko ljudi sa sobom“, rekla je uz osmijeh i predstavila nas redom.

Djevojka iz kuta prostorije sramežljivo je mahnula. Vjerojatno nije očekivala da će Anna poziv shvatiti toliko ozbiljno i dovesti čitavu malu vojsku prijatelja i obitelji.

„Pa naravno da se ona sprijateljila s nekim u kultu“, nasmijala sam se sebi u bradu. Zaboravila sam na Anninu nevjerojatnu otvorenost prema ljudima. Imala je talent povezati potpuno nespojive ljude i za nekoliko sati od stranaca napraviti prijatelje.

Miris domaće hrane ubrzo je preplavio prostoriju, a pripadnici zajednice sinkronizirano su počeli puniti stolove jelima i pićem. Sve je djelovalo poput dobro uhodanog restorana. Na ručno rađenim tanjurima nalazila su se raznobojna vegetarijanska jela čiji su sastojci dolazili ravno iz njihova vrta.

„Oni drže najpopularniji restoran ovdje u Katoombi. Yellow Deli. Zato sve ovako miriše“, došapnula mi je Anna primijetivši moj očaran pogled.

Domaće juhe, povrtne pite i sokovi od maslačka, koprive i jabuke polako su prekrivali stolove, dok su se pripadnici zajednice raspršili među nama gostima. Ja se pak nisam mogla otresti dojmu da je upravo razgovor dio uhodanog sustava regrutacije.

Promatrajući ih, postalo mi je jasno zašto ovakve zajednice u Novom Svijetu tako lako nastaju. Ondje gdje su ljudi navikli živjeti sami, potreba za pripadanjem ponekad postane jača od potrebe za slobodom. Nema none, tete ni susjede koja će ti ostaviti juhu pred vratima. Nema prijatelja koji će nenajavljeno ostati na ručku do večeri. Individualizam je dio identiteta, a usamljenost jedna od glavnih boljki društva.

I premda zajedništvo ovdje dolazi u paketu s religijskim pravilima, hijerarhijom i nekim tko uvijek sjedi na vrhu cijele priče, bilo je teško ignorirati toplinu koju su pružali jedni drugima.

A onda su domaćini zauzeli instrumente.

U nekoliko minuta prostorija se pretvorila iz religijskog okupljanja u najčudniju feštu na kojoj sam se ikad našla. I dok sam, kao u nekom paralelnom svemiru, plesala kolo s grupom pripadnika kulta, u njihovim sam očima ugledala iskru života koju sve rjeđe primjećujem u ovom našem kronično umornom svijetu.

„Očekuj neočekivano“, dobacio mi je Tim u prolazu.

„Naravno. Ali ja ovdje ipak ne ostajem spavati“, odgovorila sam i do kraja ispila svoj sok od jabuke s početka večeri.