Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Zmije koje skaču na ljude, krokodili koji vrebaju iz gradske lokve i pauci koji se skrivaju u autima dio su legendarnih priča o Australiji. Priča koje su me još davno uvjerile da na taj kontinent moja noga neće kročiti. Ne zato što  ne volim putovati, nego zato jer volim živjeti. 

A onda sam se, bez ikakve prisile i sasvim racionalno, sama ukrcala na let za taj daleki kontinent upitne reputacije.

„Nemaš paukova ovdje, jel da? Ili zmija?“ dio je mog standardnog obraćanja Timu u prvim danima, prije nego što uopće nogom kročim u auto, stan, WC…

Odlučujem vjerovati da životinje uredno najave svoju prisutnost, pa Timovo „ne“ prihvaćam kao istinu.
Istinu sa zrnom soli.

Odjeću i cipele protresam prije oblačenja, torbe držim zatvorene da se ništa ne bi moglo zavući u njih, a klupu u parku provjeravam sa svih strana prije nego što sjednem.

Tim, sada već svjestan da njegova uvjeravanja nemaju dovoljnu težinu u borbi protiv mog iracionalnog straha, u pomoć doziva dvoje prijatelja. Tako jutro provodim s Annom i Jadeom, australskim parom koji me uvjerava da ću biti „sretna“ ako uopće naiđem na nešto od navedenog opasnog životinjskog svijeta. Zaključujem da je i pojam sreće ovdje nešto drugačiji.

Nakon teorijskog dijela suočavanja sa strahom, popodne je rezervirano za kratko praktično uplovljavanje u australsku divljinu. U lokalnom parku. Na rubu grada.

Tima imenujem vodičem ove petstometarske ekspedicije i rado mu ustupam mjesto na čelu kolone. Ja zauzimam sigurnu poziciju iza njega, s pogledom strogo usmjerenim prema tlu kako bih na vrijeme uočila eventualne zalutale gmazove.

Intenzivni miris eukaliptusa prožima zrak i, protivno svim mojim očekivanjima, polako me smiruje. Petstotinjak metara staze prolazi bez incidenta. Toliko dugo da se u povratku gotovo opuštam i samouvjereno prva stupam stazom. Vodim se logikom da su nas zmije do sada već osjetile i da će povratak biti lagan kao pero.

„Reci mi da je ono tamo štap!!!“ u jednom dahu izgovaram dok rukom pokazujem na vijugavo biće desetak metara ispred sebe.

„Hmm, da. Štap koji gmiže. Ajde, sad ćemo lagano hodati unatrag“, i dalje sasvim sabrano odgovara Tim.

Zmija nam je prepriječila put i polako krenula prema nama. Bez žurbe. Kao da ima cijelo poslijepodne rezervirano za nas.

U nastojanju da me panika ne obuzme, slušam Timove upute i pokušavam ostati mirna. Ukopana u tlo postajem svjesna svake sitnice. Svako šuštanje lišća i svaki pomak u krošnjama odjednom poprima prijeteći ton.

Um se počinje poigravati sa mnom, a grane iznad nas iznenada izgledaju poput zamrznutih zmija koje samo čekaju svoj trenutak.

„Ja sutra idem doma!“ jedino je što uspijevam izgovoriti, nakon nekoliko domaćih psovki koje, začudo, nisu imale nikakav učinak na australsku faunu.

Vrijeme prolazi, a zmija ne odlazi. Situacija se razvukla na već nekoliko minuta, a prvotni strah polako se pretvara u histeričan smijeh. 

„Možda da se okrenemo i nastavimo stazom? To je još šest kilometara kružno pa ćemo se vratiti na parking“, predlaže Tim, vidno iznenađen upornošću zmije.

„To je još šest kilometara potencijalno novih zmija. Ne, hvala“, odlučno odgovaram, dok u glavi već pakiram prtljagu i planiram povratak među mosorske poskoke. 

 U očajničkom pokušaju da stvorimo vibracije koje će je otjerati, počinjemo stupati u mjestu poput vojnika na smotri. Zmiju to, međutim, nimalo ne impresionira. Mirno gmiže i ponovno nam presijeca put. Sad već lagano preispitujem Timove metode tjeranja zmije. Na rubu sam da ispitam ˝Harry Potter metodu˝ koja bi uključivala siktanje prema zmiji, kada odjednom iza nas začujem korake. Olakšanje me preplavi kad ugledam trkačicu koja nam se, s blagim podsmijehom, približava. Vjerojatno izgledamo prilično komično s vojničkom koreografijom usred park šume.

„Što ste stali?“ upita ona, osvrćući se oko sebe.

„Zmija je ispred. Već nekoliko minuta ide prema nama.“

Trkačica u prvi mah ne uspijeva uočiti gmaza i s dozom nevjerice gleda u smjeru koji joj pokazujemo. Unatoč upozorenju samouvjereno krene naprijed, približavajući se opasno blizu.

Tek kad se našla na jedva metar udaljenosti, uočila je zmiju. Krik i sprint koji su uslijedili prestravili su nju, nas, a čini se i samu zmiju, koja je napokon jurnula u šumu.

„Run, Forrest, run!“ zaderala sam se prema Timu i potrčala za trkačicom koja nam je herojski raščistila put. Ona se, pomalo posramljena, nastojala opravdati činjenicom da joj je to tek prva zmija u sezoni.

A meni je tek drugi dan u Australiji.