Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Izašli smo iz savezne države Victorije. Temperatura je napokon počela ozbiljno rasti. Dok ja slavodobitno skidam tople slojeve i s radošću dočekujem vrele zrake sunca, Tim slavi kupanjem u znoju.

Fiat Scudo, od milja prozvan Bucka, pokazuje prve znakove protesta zbog promjene temperature. Izgleda da je plin u klimi ispražnjen, pa od hlađenja zasad nema ništa. Budući da su božićni praznici ovdje ujedno i ljetni, do majstora je jednako teško doći kao i do Porezne u lipnju, kada su u trendu „stari godišnji“. Iduća tri tjedna i 5.000 kilometara provodimo u improvizaciji. Mali USB ventilator zakačen između dva sjedala radi prekovremeno dok se sjedala natapaju znojem dvaju pregrijanih putnika.

Negdje između nepreglednih ravnica koje su iz zelenog prešle u suhi žuti ton i usputnih gradića koji kao da su ispali iz western filmova zaključujemo da je rashlađenje u moru nužnost.
Byron Bay, nekadašnja legendarna hipijevska surferska plaža, a danas odmaralište imućnih Sydnejevaca, bit će destinacija za prvi zaron.

Prema trenutačnom statusu „in“ destinacije očekujem australsku verziju Carpe Diema u najkritičnijem srpanjskom izdanju. Ipak, parking u australskoj inačici hvarske luke pronalazi se brzo i „bez veze“, a gužvama ni traga.

Umjesto glasne glazbe i djevojaka s koktelima u rukama dočekuje me atmosfera čeških turista iz predsezone Makarske rivijere. Pijani od mora, sunca i valova, bosih nogu, sprženih lica i sa surf daskom ispod ruke kreću se u smjeru od i do plaže. Dežurni kafić s pogledom na more, umjesto hit destinacije, zjapi poluprazan. Trešteća glazba zamijenjena je šumom valova čije se glasno zapljuskivanje čuje već na parkiralištu. Morski decibeli postaju sve jači, a dječja radost koja me obuzima zbog pješčane plaže ubrzo prerasta u fizičku bol hodanja po užarenom pijesku.

I dok skakućem u mjestu proklinjući trenutak kada sam, ponukana hordama bosonogih Australaca, šlape ostavila u autu, do nas dotrčava jedan od dežurnih spasilaca.

„Ekipa, žao mi je, ali zabranjeno je kupanje“, dovikuje dok rukom pokazuje na žuti prometni znak s ikonom morskog psa.

„Uočeno je nekoliko morskih pasa, a i jata riba koje su im mamac stalno plivaju tu u plićaku, pa sad motrimo situaciju…“, nadodaje spasilac koji u svom crveno žutom odijelu nepomično stoji na užarenoj podlozi.

„Naravno, jer kako bi drugačije moglo biti…“, mrmljam sama sebi u bradu u nevjerici dok me već lagano obuzima smijeh.

Pogledavam Tima očekujući jednaku dozu zaprepaštenosti, no on samo ležerno sliježe ramenima i predlaže odlazak na susjednu plažu, tu odmah iza ugla. Jer tih 150 metara zasigurno čini nepremostivu udaljenost morskim psima.

I dok ja na sigurnoj udaljenosti zaobilazim prvu crtu mora, on zajedno s još nekolicinom Australaca (i spasilaca!) tapka kroz plićak.

„Pa zar sam ja jedina odgovorna na ovoj plaži?!“ mislim dok u glavi pokušavam prizvati znanje o prvoj pomoći. Bezuspješno, jer jedino čega se uspijevam sjetiti su obiteljski besmisleni savjeti da u slučaju napada treba brzo gurnuti ruku u usta morskog psa, uhvatiti ga za rep i izvrnuti iznutra prema van.

Već pomirena sa sudbinom jedinog preživjelog na plaži, dodatan šok mi priređuje jato surfera koje se na toj „drugoj“ plaži bavi lovom na valove.

„Vidiš, ako su surferi tu u moru, onda je sigurno za kupanje. Oni su bolji mamac morskim psima nego obični kupači“, sretno konstatira Tim.

Ovaj komentar, osim što je učvrstio moju odluku o nekupanju, razbio je i moje surferske snove. Jedino što mi preostaje jest popeti se na hrid koja ujedno služi kao osmatračnica i gledati ih kako bez straha žive svoj „Carpe Diem“.

Dok promatram druge kako jašu valove i nostalgično zaključujem kako će moje iduće kupanje ipak biti u svrhu privezivanja charteraša za kopno kad se vratim doma, naglo me prene glasno „Oouu!“ s druge strane vidikovca.

Grupa francuskih turista ubrzo mi objašnjava da se s druge strane hridi, na samo dvadesetak metara od surfera u vodi, nalazi pravo jato morskih pasa u lovu.

I uistinu, između valova koji se razbijaju o hridi, svakih nekoliko sekundi izroni peraja koja tjera jato riba. Love u skupini, a ribe su stjerane u kut. U nevjerici i dalje gledam surfere kao da ih  se ta igra mačke i miša uopće ne tiče.

Dok se broj Australaca koji ulaze u more povećava, ja sam na misiji spašavanja svijeta i redom im govorim da su morski psi odmah iza ugla.

„Da, da, znamo. Ali ako tamo love, znači da ih nema ovdje“, odgovaraju mi dok ulaze u more.

I dok pokušavam razaznati je li riječ o sarkazmu ili čistoj ležernosti, Tim se već pridružuje kupačima u moru. Bez pozdrava i uputa, prepuštena sama sebi mirim se sa sudbinom. 

 Na kraju prijeko potrebno osvježenje pronalazim u tuševima na plaži. Po europski. Na sigurnom.