Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

„Daj, je li ovo stvarno ljeto u Melbourneu?“ s blagim razočaranjem priupitam Tima dok na sebe navlačim jaknu koju sam prije dva dana koristila u uvjetima splitske (sunčane) zime.

„Kalendarski, ljeto još nije ni službeno započelo“, dobivam diplomatski odgovor.
„Ali da, Melbourne je karakterističan po izmjeni četiri godišnja doba u jednom danu. Ujutro se smrzneš, popodne skuhaš na +35, a onda odjednom pokisneš. Treba ti odjeća za sve uvjete“, nadodaje u istom opreznom tonu.

Uskoro se ispostavlja da je Tim, isti onaj domaćin s Novog Zelanda koji sada živi na australskoj adresi, bio u pravu. Ja, ipak tvrdoglavo odlučivši da sam sad u klimatološkom ljetu, provodim prvih nekoliko dana u potpunosti neprilagođena vremenskim uvjetima. Zavedena vrućim i sunčanim jutrima, iz stana izlazim bez jakne i čarapa. Do popodneva se već smrzavam, odbijajući prihvatiti da se zimski Split trenutno grije na većoj temperaturi nego ljetni Melbourne.

Do tada, poučena prvim smrzavanjima, navlačim na sebe svu toplu odjeću koju posjedujem. Topla garderoba bazira se na multifunkcionalnoj planinarskoj odjeći upitnog stilskog izričaja. Vjerujući u internetski stereotip o Australcima koji su ležerni i praktični po pitanju odijevanja, ne zamaram se previše nespojivim odjevnim kombinacijama.

Tako se za svoj prvi samostalni odlazak u grad odlučujem na opciju kojom ću doskočiti brzim promjenama temperature. Birkenstock sandale i vunene čarape idealna su kombinacija za takve promjenjive uvjete. Da zaustavim prodor ledenog arktičkog vjetra koji zavija ulicama Melbournea, uguravam lanene hlače u čarape. Okej, možda sam sad prešla granicu i australske ležernosti, ali dosta mi je smrzavanja. Navlačim i pernatu planinarsku jaknu, vunenu kapu, a u platnenu torbu naguravam i kabanicu. Samouvjereno izlazim iz stana potpuno spremna uklopiti se u australsko društvo.

Uskoro shvaćam da se nisam asimilirala s australskom urbanom populacijom te da više ličim na Krokodila Dundeeja u New Yorku. Kao smrznuti i dezorijentirani planinar pomalo rastreseno prelazim iz vlaka u vlak, a potom i u metro, ne shvaćajući lokalne kolokvijalizme, stanice i linije javnog prijevoza.

Timove upute zagubile su se u prijevodu, pa se dvadesetominutna vožnja tramvajem do centra pretvara u gotovo dvosatno gubljenje i snalaženje u prostoru. Dodatno otežava i to što se promet ovdje odvija na lijevoj strani ceste, pa tako nekoliko puta slučajno ulazim u krivi tramvaj i potom šokirano gledam kako se opet udaljavam od krajnje destinacije.

Za upornog pješaka koji doma najradije bira hod kao opciju transporta, već je samo snalaženje u javnom prijevozu kulturološki šok. Pridodajmo tome činjenicu da je ovdje riječ o petomilijunskom gradu površine veće od 110 kilometara i postaje jasno da sam izgubljena kao Koko u Parizu.

Uskoro iz kaotičnog javnog prijevoza izlazim pod otvoreno nebo. Ili, bolje rečeno, ulazim u sjenu staklenih divova. Poslovni centar (skraćeno CBD od engl. Central Business District) sastoji se od mnoštva visokih staklenih poslovnih zgrada. Ulice pod pravim kutom i zgrade koje kao da se trude nadvisiti jedna drugu odišu hladnoćom.

Ljudi u crnom koji odlaze s posla i užurbano stvaraju rijeku ljudi na širokim kolnicima daju mi do znanja da nisam na svom terenu. Shvaćam da sam u srcu ekonomskog kotača Australije. Organizirani kaos. Kao u mravinjaku, sve ima svoju ulogu.

Od posljednjih katova gdje se donose financijske odluke i građevinski projekti, preko prizemlja zgrada u kojima cvatu restorani internacionalne hrane, sve je povezano u kružni ekosustav. 

Kao svakom Europljaninu u vrlom Novom svijetu, nedostaje mi starosna i kulturološka nota grada. Povijesni centar koji ima svoju priču i katedrala na temelju koje se orijentiram. Povijesni element ovdje nije dio jednadžbe. Zamijenjen je modernim urbanizmom širokih ulica  baziranim na brzom ekonomskom razvoju novog kontinenta. 

Kako bi se betonska džungla ipak omekšala, na rubove poslovne zone smješteni su ogromni javni gradski parkovi. Iz užurbanog kapitalističkog centra lako je zakoračiti u širinu zelenila. Parkovi variraju od onih manjih, veličine užeg centra Splita, pa sve do onih većih koji površinom premašuju Park-šumu Marjan. 

Za vrijeme pauze za ručak parkovi se naglo popune populacijom u poslovnim odijelima koji svoju marendu provode upijajući zrake sunca i udišući (ledeni) arktički zrak. Ja ih, u odjeći dostojnoj himalajske ekspedicije, mirno promatram. Kava za van i sjedenje na travi australska su verzija kave na rivi.
Iz mirne kontemplacije o kulturološkim razlikama naglo me prene petogodišnje dijete koje se spotiče dok trči.

„Jesam ti rekao da ćeš pasti ako trčiš?!“ začujem oca djeteta kako se na hrvatskom dere i pritom dodaje još koju tradicionalnu psovku.

Nasmijem se i zatvorim oči, uživajući nekoliko sekundi u poznatim zvukovima doma u srcu Melbournea.