Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Miris pirea, ribe i tjestenine s rajčicama prene me iz sna. Budim se i pogledom tražim stjuardesu koja kilometrima iznad zemlje gura avionska kolica s hranom. Još samo četiri sata leta i slijećem u dugo iščekivanu Australiju.

Iako opet letim sama, ovog puta proces leta na drugu polutku ne čini se toliko kompleksnim i ne izaziva stalnu nervozu u trbuhu. Letim preko poznatog terena, Dohe, a u zraku ću ukupno biti “samo” 23 sata. Dovoljno vremena da saberem misli i očekivanja te shvatim da napokon dolazim u “Land Down Under”.

Na avionskom ekranu pratim kretanje aviona. Ikona pokazuje da se već nalazimo iznad Australije, ali let traje još puna tri sata. Podsjećam se da je ovdje riječ o čitavom kontinentu unutar kojeg bi, sveukupno zajedno, mogle stati površine dvadeset i jedne Njemačke, trideset i jednog Ujedinjenog Kraljevstva i trinaest Francuski. Europa, pa još malo više.

Uskoro se počinju nazirati svjetla Melbournea. Avion se spušta, a moja nervoza raste. Što ako me imigracija ne pusti? Što ako sam nešto zeznula s vizom?

Proces dobivanja turističke vize (za Hrvate ispod 30 godina) često nije bezbolno iskustvo. Nakon prve odbijene aplikacije uslijedile su dvije godine pauze, rada i, u konačnici, skupljanja papirologije i prevođenja dokumenata kako bih dokazala da se planiram vratiti u RH. Posvjedočila sam i nekolicini primjera kojima je zbog sitnih grešaka u aplikaciji viza poništena pri samom slijetanju, na aerodromu.

U pripremi za suočavanje s imigracijom i iskrcaj na australsko kopno demonstriram knjiški primjer opsesivno-kompulzivnog poremećaja i stare škole u kojoj nas “ništa ne smije iznenaditi”. Na prsima stišćem zelenu fasciklu s pedeset i četiri dokumenta koje sam predala prilikom aplikacije za vizu. Kopije čuvam na USB-u, a isprintane verzije vize imam u svakoj torbi. Da ne zafali.

Izlazim iz aviona i po prvi put udišem australski zrak. Očekujem suho i sparno podneblje, miris voska i topline, no dočekuje me vlažan miris kiše i neočekivana potreba da se ogrnem jaknom. Hmm, ovdje bi trebalo biti ljeto, a ne splitska južina.

Blago razočaranje prvim mirisima Australije i potpuna zbunjenost oko vremenske zone u kojoj se nalazim umanjuju nervozu oko prelaska granice. Prvi korak je imigracija. Očekujem šaltere i strogu kontrolu, no ispred mene se nalazi mnoštvo digitalnih skenera za putovnice, jedan dugi red za samo jedan otvoreni šalter i jedan barba policajac.

“Odakle dolaziš?” pita barba policajac pokušavajući me preusmjeriti iz duge kolone koja čeka red na šalteru prema automatskom skeneru putovnica.

“Iz Hrvatske”, odgovaram i brže bolje dodajem: “Iz Europske unije”, znajući da potonji podatak ponekad ima veću važnost kada je riječ o prelasku granica.

“Ah, Europska unija. Onda možeš samo skenirati putovnicu”, govori, usmjeravajući me prema aparatu.

“Ma ne, ne… Mogu li ja ipak na šalter? Ne znam s robotima?” pitam.

“Ma zašto?” barba policajac sad je već lagano sumnjičav.

Ne kompliciraj, Nađa, i napokon uđi u 21. stoljeće, govorim si dok se ispričavam barba policajcu i objašnjavam da sam ga krivo razumjela.

Bitka za ulazak u Australiju nastavlja se na aparatu za skeniranje putovnica. Postavi putovnicu ovako, pa onako. Pa neće i neće. U glavi već smišljam obrazloženje za policajca o tome zašto sam se opet vratila u red za šalter kad odjednom začujem zvuk: BIIP. Potvrda o uspješno skeniranoj putovnici i vizi izlazi kroz mali prozorčić.

Sad samo treba skenirati taj papir i proći kroz mala vratašca.

I opet neće.

“Vaša putovnica je nevažeća”, govore mi robotska vrata dok ja već polako počinjem vjerovati u urotu umjetne inteligencije. Osveta ChatGPT-a jer ga uporno bojkotiram.

Deseta sreća, a vratašca napokon svijetle zeleno. Otvore se i usred mog prolaska ponovno se zacrvene te izgovore poznatu rečenicu: “Vaša putovnica je nevažeća.”

Jednom nogom već u Australiji, brzom reakcijom uspijevam izvući i drugu, zarobljenu u robotskim vratima internacionalnog duty free prostora. Znajući da je riječ o grešci sustava, ponovno čekam u redu za šalter kako bih napokon dobila potvrdu da je s putovnicom i vizom sve u redu.

Idemo dalje.

Slijedi “biosigurnost”, takozvana omražena biosecurity kontrola zbog koje je još u avionu potrebno ispuniti formular o sadržaju prtljage. Duga lista svega što unosom može potencijalno ugroziti bioraznolikost ili sigurnost Australije istovjetna je onoj na Novom Zelandu. Već samo posjedovanje planinarske opreme, lijekova ili bilo kakve hrane (čak i u obliku suvenira) potrebno je označiti na popisu i prijaviti carini.

Poučena iskustvom s Novog Zelanda, gdje mi je sva planinarska oprema bila pomno očišćena od ostataka zemlje prije ulaska u državu, ovdje očekujem još stroži pristup. Hipohondar u meni strepi i zbog stavke o lijekovima. Iako dolazim u razvijenu zemlju u kojoj postoje i lijekovi i liječnici, sa sobom nosim antibiotik za “ne daj Bože” i pripadajući recept. Nadam se da carina neće zadržati Plivin suvenir.

Dok čekam prtljagu, zaposlenik aerodroma svima redom prilazi i pregledava popis za carinu. Kratko pitanje, jedan klik na tabletu i nastavlja dalje.

“Pa nije samo to to?” mislim se u nevjerici da je proces biosigurnosti ovdje tako jednostavan.

Nastavljam prema šalteru, iščekujući odgovaranje na bezbroj pitanja. No red se sumnjivo brzo pomiče. Sad već uvjerena da sam preskočila neku bitnu stavku ulaska u zemlju, obraćam se prvoj osobi pored sebe na engleskom:

“Oprostite, je li ovo red za carinu?”

Okrećući se, čovjek ošine pogledom moju putovnicu i na čistom hrvatskom upita:

“A jesi iz Hrvatske?”

I tako, nakon svih preletjelih milja u zraku, prva osoba s kojom razgovaram s ove strane granice ispadne “neko naš”.

Sunarodnjak me uvjeri da je to sve. Prolazim i kroz tu zadnju prepreku, uspješno zadržavajući svoju kutiju Klavocina (prioriteti). I dok još jednom udišem vlažni melbourški zrak, brigu oko imigracije preuzima novi i realniji strah; australski životinjski svijet.

Napisala Nađa T. (iz klimatizirane prostorije dok se Melbourne prži na rekordnih 45° danas).