Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Tim je preživio kupanje.
A ja sam potom preživjela vegetarijanski ljetni Božić.

Pomalo netipično za australo-novozelanđanina, Tim je odrastao u vegetarijanskoj obitelji. I dok je danas glavno australsko nacionalno jelo odrezak s krumpirima, a u svakom parku postoje javno dostupni plinski roštilji, nije oduvijek bilo tako. Šezdesetih godina prošlog stoljeća meso je postalo luksuz, pa je obitelj Timove majke prešla na povrtnu prehranu. I toga se drži i danas.

Tim je, doduše, u međuvremenu otkrio pašticadu i gulaš od ličkog mede.

Kao zadrtom obožavatelju mesnih delicija, osobito onih sušenih na buri, moj plan prije zelenog Božića bio je počastiti nepce pršutom. No dok me s polica dućana napadaju kutije engleskog pudinga i Pavlove torte, nigdje ni traga drniškoj poslastici.

Naposljetku se predajem i kolica punim mangom. Navodno jednako slatkom inačicom naše božićne delicije.

„To ti je ovdje Božić“, dobacuje Tim dok koncentrirano prevrće mango po rukama.
„Sad im je sezona. Tražiš samo Bowen sortu, ti su najslađi. I, naravno, mora mirisati već s drugog kraja dućana“, dodaje dok puni čitavu kutiju ovim tropskim voćem.

Ja se pravim da slušam dok u čudu promatram mnogobrojne Australce koji bosonogi vrludaju oko odjela s voćem i  redom pipkaju mango. Ovdje vlada jednaka ludnica kao doma u mesnici pred Božić, kada se svi bore za bolji komad frikandoa za pašticadu.

Nakon još nekoliko stajanja, ponajviše da pomirišemo i kupimo mango koji se prodaje uz cestu, stigli smo u Gold Coast.
Sunčanu i vruću priobalnu regiju sjeverno od Sydneya.

Sunce je pržilo, a ja sam vrlo brzo shvatila da se na takvim temperaturama jedino i može jesti voće i salata.

„Nađa, slobodno skuhaj nešto tradicionalno božićno od doma. Mi ćemo rado probati, a i tebi će biti malo više ‘Božić’“, govori mi Timova mama.

Unatoč lijepoj gesti, shvaćam da će duh Božića biti teško rekreirati dok se pržiš na suncu, a na kraju dana ne zaspiš izmožden od obiteljskih susreta, nego od mora i kupanja.

Kao reprezentativni primjer hrvatskog božićnog jela odabirem francusku salatu, onu bez dodatka šunke. Ne zato što volim sjeckanje, nego zato što je to jedino što nekoć nije hodalo.

Kuhinja se uskoro pretvara u bojno polje.
Ali ne zbog kaosa nego zbog tišine.

Naviknuta na kaotične Božiće s previše ljudi u premalo prostora, tišina koja ovdje odzvanja velikom prostorijom u meni budi nemir. Nitko se ne nadglasava, ne hihoće, ne gleda što radiš i ne pokušava nezapaženo, i samo u svrhu degustacije, ukrasti malo francuske salate.

Sve je sterilno i, unatoč temperaturi od 30°, pomalo hladno.

Uz ritmično sjeckanje noža, jedini zvuk koji povremeno razbije monotoniju jest plač novorođene Timove nećakinje. No ni to ne traje dugo, pa u istom gotovo pogrebnom tonu nastavljam rezati mrkvu.

„To je, dakle, to slavno božićno jelo?“ pita Timova mama s iskrenim interesom.

„Pa… više kao prilog“, odgovaram, nesigurna trebam li uopće krenuti objašnjavati beskonačne slijedove blagdanskog stola. Riječi se još i mogu pronaći, ali kaos, nadvikivanje i opći metež teško je prevesti nekome anglosaksonskog porijekla.

Tišina se potom seli za blagdanski stol.

„Bi li željela probati malo naših rižinih rolica?“ upita me Timova mama, slijedeći engleski bonton.

„Da, molim“, odgovaram u istom pristojnom tonu, dok i dalje nesvjesno očekujem čuti ono hvarsko:
„Ala, daj pjat!“
dok mi se na tanjur trpa tjedna porcija hrane.

Francuska salata se pojela unatoč grešci dalmatinskog kuhara. Umjesto kiselih, u salati su završili slatki krastavci. Objasnila sam da je jedan “pogrešan” sastojak zapravo dio obiteljske tradicije (mama) i da ja samo slijedim običaje. Tako je verzija s greškom u Australiji dobila novo ime — hrvatska salata. A čini se da je recept već stigao i do Novog Zelanda.

Sljedeća na redu bila je pitovska torta. Domaćinima predstavljena kao iskonski recept s otoka Hvara, uz diskretno ignoriranje činjenice da se ista torta pojavljuje i pod imenima imotska, skradinska ili bračka.

Debakl je bio potpun kad je iz pećnice izašla suha kao barut.

Brzo sam se opravdala. Kod kuće je za to zadužena teta Nela i, realno, još nisam na toj razini iskustva. Kako bi torta ipak bila jestiva, domaćini su je prekrili sladoledom i mangom. Tako je nastala i njezina tropska verzija.

Tim je tada, da spasi obraz hrvatske gastronomije, inspiriran fritulama moje none, na kamp kuhalu zamutio tijesto.

I prvi put te večeri  nastala je buka.

Svi su govorili u isto vrijeme, posezali rukama preko stola, a ubrzo je krenula i borba za zadnju fritulu.

Englesku pristojnost u samo nekoliko minuta rastopio je komad prženog tijesta.

I dok su fritule spajale ljude i kulture, meni je postalo jasno:

Božić nema veze s pršutom.
Božić je u galami.

 I, očito, u fritulama.