Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Sjedim na aerodromu. Sama. Opet.
Nije prošlo ni punih pola godine od kada sam se vratila kući s Camina, a sada opet, s istim malim tridesetpetlitrarskim ruksakom i već dobro poznatom nervozom u trbuhu, iščekujem let za Novi Zeland. Prisjećam se prvog dana na hodočasničkoj ruti Camino de Santiago i slučajnih susreta zbog kojih sada ponovno ležim na podu aerodroma. Bez povratne karte, s rastućom nervozom i ponovnom misijom izlaska iz zone komfora. 

Trinaest sati prvog leta od Budimpešte do Šangaja provodim prateći  kretanje aviona preko ekrana. Krećemo se izbjegavajući sve ratne zone.  Nakon skoro jednosatnog prelijetanja iznad Šangaja, napokon slijećemo. Vrijeme je za prvu dozu kulturološkog šoka. “Sindrom zbunjoz” prati sve nas s EU putovnicom koji izlazimo iz aviona i planiramo daljnje presjedanje. U nemogućnosti razumijevanja kineske inačice engleskog jezika, formiramo  tzv. United Nations of Lost Europeans. Zajednički krećemo prema izlazu s terminala u nadi da će se netko iz ekipe dosjetiti čitati kineske znakove. Očito navikli na probleme takve vrste, uskoro nas zaustavlja zaposlenik aerodroma, pregledava avionske karte, svima lijepi žuto-rozu petokraku naljepnicu na rame i upućuje prema vlaku za dalje.

Historia est magistra vitae, ali svejedno ulazim u vlak i zajedno s ostatkom ekipe izgubljene u prijevodu sretno odahnem kada se vlak zaustavi na međunarodnom terminalu.

 “Brate, ne radi im aparat!”  čujem jezik roda svoga, a mozak i noge uspostavljaju suradnju. Instinktivno se okrećem prema “našem čoviku”. Ispostavlja se da je “naš čovik” zapravo grupa od tri splitska mladića koji putuju za Japan, a koji su imali sreću zaglaviti na pokvarenom kineskom aparatu za skeniranje putovnica. Dok se oni služe metodom pokušaja i pogrešaka, ja skeniram njih i zaključujem da je to dobra ekipa za daljnje provlačenje kroz šangajski aerodrom.

 “Šta je ekipa, zapeli ste?”  namjerno im se obraćam s jakim splitskim dijalektom kako bi me lakše prihvatili u društvo i tako olakšali daljnje snalaženje. Samostalno putovanje kao mlada cura znači neprestano biti svjestan okoline i podsvjesno stalno “čitati” ljude. Prepoznati kome se možeš obratiti za pomoć, ali i koga treba izbjegavati. U moru stranaca, čuti hrvatski jezik automatski pali zelenu lampicu sigurnosti i stvara nevidljivu poveznicu sa sup(a)utnicima iste nacije.

Znajući da me čeka devetnaest sati “layovera”, sretna sam što barem tri sata mogu prikratiti u društvu koje, tipično po dalmatinski, vrlo brzo postaje nostalgično za domom, mirisom kave s mlijekom i pašticadom. Kao posljedicu druženja, nesvjesno postajem kulinarski ambasador Hrvatske, pa u svakom razgovoru s Novozelanđanima uvijek nekako pronađem savršen trenutak da spomenem pašticadu, ulje, vino i ritual ispijanja kave.

Kako bih odagnala misli o hrani, krećem u ekspediciju terminala u potrazi za najboljim mjestom za provođenje sljedećih šesnaest sati. Uskoro postaje jasno da će moje “sretno mjesto” biti pod šangajskom zrakom sunca koja se uspješno probija kroz zavjesu smoga i ostakljeni strop, te pruža jedinu opciju grijanja na ovom terminalu. Kud zraka, tud i ja, pa se tako svakih sat vremena pomičem za koji metar ulijevo, nadajući se usput uloviti signal i javiti “support” ekipi od doma da sam živa, zdrava i smrznuta.

Trideset pet sati kasnije, ne znam koji je dan ni u kojoj sam vremenskoj zoni, ali napokon vidim kopno s pedeset nijansi zelene. Narnia, samo što je moj put više nalikovao Frodovu prolasku kroz Mordor. Preko Zagreba, snježne Budimpešte i Kine sve do zemlje vune i sira. Dobro je, tu sam, a po izlasku s aerodroma sretno zaključujem da gravitacija i dalje radi. Sumaglicu u glavi i potpunu zbunjenost zbog ˝jet lega˝ i promjene godišnjeg doba ubrzo zamjenjuju šok i adrenalin kada vidim kamion u “krivoj”, odnosno desnoj traci. O rotorima neću ni govoriti: keep left!

“Rezolucija perfektna, kristalan sound…” u glavi mi odzvanja TBF  dok pokušavam ignorirati promet na suprotnoj strani ceste i shvatiti gdje sam. Ima ovaca, bit će vune za čarape, a i krave su punašne pa ne strahujem za ručak. Tim, domaćin koji vjerojatno nije očekivao da ću stvarno prihvatiti usputnu pozivnicu na drugi kraj svijeta, u blagoj nervozi zbog mog dolaska uspijeva pregaziti kokoš koja se našla na cesti. Glad i umor ozbiljno me zbunjuju pa u potpunoj ozbiljnosti pitam: “Hoćemo li stati skupiti koku za juhu?” Očito sam u “načinu preživljavanja”.

U očima mu vidim zabrinutost zbog činjenice da takvu osobu dovodi kući, dok mi mirno odgovara: “Ne, nećemo jesti pregaženu kokoš.” Realnost me sustiže i napokon shvaćam da sam kupila jednosmjernu kartu za Novi Zeland prihvativši poziv osobe koju sam upoznala hodajući sjeverom Španjolske i za koju vjerujem da znam dovoljno da se osjećam sigurno.

Tim, dvadesetosmogodišnji domaćin, tek se prije mjesec dana vratio sa svog šestomjesečnog lutanja Europom. Camino de Santiago bio mu je prva postaja putovanja na kojem je izgradio prijateljstva i osigurao smještaj diljem kontinenta. Camino prijateljstva omogućila su mu  da život u kombiju povremeno zamijeni toplim obrokom i krovom nad glavom u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Engleskoj i Hrvatskoj. Pozive za Novi Zeland dijelio je široke ruke pritom ne očekujući da će se itko uistinu otisnuti na kraj svijeta. Osim mene, koja sam odlučila pobjeći od zime i kratkog dana sjeverne polutke. Sada na lijevoj strani ceste pomalo preispitujem svoju odluku.

Tješim se mišlju da nisam prvi Dalmatinac na ˝rubu svijeta˝, te da se većina njih jako dobro snašla. Tome svjedoči i uvriježeni domorodački maorski naziv ˝Tarara˝ za Dalmatince koji su zbog peronospore i gladi iseljavali u ove daleke krajeve.  

Izlazim iz auta, a kovrčava kosa, prirodni mjerač vlage, pretvara se u lavlju grivu na 80% vlage. Osjećam se kao na setu američke komedije gdje je sve toliko uredno i uređeno da se čini umjetno.  Jednokatnica s velikom zelenom okućnicom, garažom i malim vrtom djeluje kao mala oaza mira. Ipak, Felicity, Timova majka i vesela žena (kako joj i ime kaže), objašnjava kako su joj susjedi, udaljeni dobri kilometar, ipak preblizu te kako planira zasaditi visoka stabla kako ih ne bi vidjela. Ja klimam glavom, pitajući se kakav je to život kad ne čuješ miris ručka svojih susjeda, nisi svjedok njihovih svađa ni slavlja, a zvuk vodokotlića i škripa stolica iz stana do tebe nisu dio svakodnevne melodije.

Prvi tjedan prolazi uz privikavanje na dvanaest sati vremenske razlike i učenju o novozelandskoj vještini stvaranja nečega iz ničega. Improvizacija me podsjetila da je otok uvijek otok. Zvao se on Šćedro, Hvar ili Novi Zeland, ljudi na njemu stvaraju ono što im je potrebno za život. U praksi je to značilo izradu jedrilice od prastarog, muzejskog primjerka drvenog trupa i aluminijskih cijevi sa svrhom jarbola. Kao jedriličarki naviknutoj na dostupnost opreme, ideja “kupi cijev i napravi jarbol” budila je nepovjerenje, ali i znatiželju. Brod je zaplovio, jarbol je stajao, a natjecateljski žar u meni se probudio. Od pokušaja sudjelovanja na lokalnoj vikend regati odustali smo već nakon prvog isplovljavanja shvativši da prastari trup broda ima više karakteristika podmornice negoli jedrilice. Ipak, van toga, ˝Unsinkable 3˝ kako smo prigodno nazvali  brod, poslužio je kao izvrstan izvor zabave i uvod u novozelandski mentalitet ˝uradi sam˝.

Usred ljeta sunce prži, a ja, ponosni Dalmatinac, uvjerena da žegu podnosim prirodno dobro, uspijevam izgorjeti nekoliko puta, a termometru na kojem piše 25°C tvrdoglavo ne vjerujem. Uz vlagu preko 90% i ozonsku rupu, očekujem da ću razviti škrge. Kako se to ne događa, slijedim novozelandske upute i spas pronalazim u šumi, među papratima  koje su ujedno i simbol Novog Zelanda.

Krećemo u planine opremljeni svime potrebnim za život na leđima. Na Novom Zelandu nema ni zmija, ni medvjeda, a jedina opasnost je jako promjenjivo vrijeme. Ipak, idilu kvare ˝sand flies˝, odnosno male krvoločne mušice koje su nezasitnije i od naših ratobornih komaraca. Prema jednoj maorskoj legendi, priroda Novog Zelanda je toliko nalik raju, da su mušice poslane kako bi ljude vječito podsjećale da se i dalje nalaze na Zemlji. 

Životu s kućicom na leđima i ledenjačkim jezerima kao jedinom načinu tuširanja brzo se prilagođavam. “Toilet paper tree” brzo se nauči raspoznavati. Riječ je o lišću stabla koje su Maori izvorno koristili kao wc papir, a koji prigodno i danas nosi takvo opisno ime. Generalna neopterećenost i jednostavnost zarazne su karakteristike koje europski turisti brzo usvoje. Kampiranje i pomalo neudoban život ovdje su tipični načini provođenja praznika. Ljudi se upoznaju podižući šatore i na planinarskim stazama. U nedostatku javnog prijevoza mladi europski turisti često autostopiraju, pa je Tim tako osim meni, često bio turistički vodič i nekolicini europskih ˝backpackera˝ kojima bismo ponudili prijevoz.  

Pinnacles planinarenje odrađujemo u dva dana kao pripremu za majku svih bitaka: prolazak kroz Mordor, odnosno Tongariro Pass, u podnožju filmskog Mount Dooma. Ruta duga dvadeset i dva kilometra s preko tisuću metara visinske razlike vodi kroz krater vulkana, sumporne izvore i prizore Mordora iz filmova o Gospodaru Prstenova. Upozorenja o opasnosti staze potvrđuju onu staru: “One does not simply walk into Mordor.” Navodno svaki tjedan troje do četvero nadobudnih planiturista spašavaju helikopterom. Pokušavam savladati disciplinu skijanja u gojzericama niz strmi vulkan, jer u protivnom ostaješ s orkama  i možeš slobodno reći: “Shire bye-bye!”

Uz planinarske štapove i iskustvo, Mordor ostaje iza nas. Krećemo dalje kroz brda i doline, preko obećane zemlje; filmskog seta hobitskog sela Shire.

Iduća postaja je jedan i jedini: City of Sails. Auckland, grad jedrenja u kojem se nalaze skulpture starih brodova America’s Cupa, gdje se jedrilice protežu koliko pogled seže, očarao bi i onoga tko nije proveo djetinjstvo hvatajući vjetar. Nakon osam sati u pomorskom muzeju, domaćin me jedva sprječava da se ne ukrcam i zaplovim prema Australiji.

Bez vremena za predah već jurimo džipom po pješčanim dinama koje vjetar nanosi uz more. Prizor je to koji ne očekuješ usred tako zelene zemlje. Kroz pustinju i prašumu, taman kad opet ugledam more, Tim mi dobacuje drvenu dasku i ˝detaljno˝ objašnjava koncept surfanja na pijesku:

 “Samo se baciš i pustiš.”

Nakon preživljenog surfanja pješčanim dinama vulkanskog sjevernog otoka, bilo je vrijeme za obilazak Južnog vapnenačkog otoka.  Zakoračivši na palubu trajekta i vidjevši modra sjedala i zeleni pod  teleportirala sam se kući na jedan od Jadrolinijinih trajekata. Ipak, ovdje petosatno putovanje trajektom prema Južnom otoku započinje javljanjem kapetana preko razglasa. Objašnjava rutu putovanja, vremenske uvjete kao i sigurnosni protokol koji me ubrzo podsjeća da sam i dalje na drugom kraju svijeta.

Uskoro uplavljavamo u jedan opet sasvim novi svijet: veleban i  dramatičan s visokim planinskim lancima, fjordovima i ledenjačkim udolinama. Krajolici kao i klima neprestano se izmjenjuju, stanovništvo se prorijeđava, dok broj ovaca raste.

Iz vjetrovitog Wellingtona zaputili smo se prema krajnjem jugu da bi uskoro zašli među planinski masiv koji je poslužio kao trening plato Sir Edmunda Hillary-a: prvog čovjeka na Mt. Everestu. Nezagađeno nebo južne polutke omogućava mi da ugledam Južni Križ; zviježđe kojim su se nautičari ali i domorodačka plemena na kopnu orijentirala. Navigacijska inačica sjevernjače koja se zato i našla na zastavama Australije i Novog Zelanda. Čudima i čudesima Južnog otoka kao da nema kraja. Preko pingivina, tuljana i dupina, pa sve do autohtonih ptica koje napadaju automobile i slučajnog susreta s kiwijem, pticom simbolom Novog Zelanda. Južni otok je svakim danom priređivao novo iznenađenje. 

Kako putovanje nije kompletno bez da se odradi makar jedna od deset ˝Great Walks of NZ˝ odabrali smo  stazu Abel Tasman kao završetak ture po Južnom otoku. Za uvrštavanje u ovu kategoriju, planinarske staze moraju zadovoljiti različite kriterije posebnosti i ljepote, te kao takve predstavljaju različitosti flore i faune Novog Zelanda. Stotinjak kilometara staze vodi preko pjeskovitih plaža i brda koja ih okružuju. Na određenim dionicama, staza je prohodna samo za vrijeme oseke nekoliko sati dnevno. razlog tome jest što ruta vodi preko mora koje se za vrijeme oseke povuće i nekoliko kilometara. Tada planinari gojzericama i štapovima gaze po morskom dnu izbjegavajući rakove i školjke. Česte su i privremene promjene planinarske staze kako bi se pticama omogučilo nesmetano gniježđenje. Tako sam na stazi još jednom posvjedočila novozelandskom načini života u kojem postoji suživot s prirodom, a ne njeno podređivanje i mijenjanje.  

Da je riječ o načinu života koji se njeguje od malih nogu posvjeedočile su mnogobrojne obitelji koje su se s djecom odvažile na višednevno planinarenje i kampiranje. Hodanje i sastavljanje šatora po različitim vremenskim uvjetima, te nedostatak ˝planinarskih domova˝ u kojim je dostupna hrana značilo je da svatko mora donijeti dovoljno hrane za sebe. Uskoro sam shvatila da djeca kao i roditelji na takvo što gledaju kao na avanturu, a da dobra organizacija i planiranje rješavaju i najgori dječji umor.

Slobodno vrijeme ovdje se valorizira kroz iskustva i aktivnosti.

Vikendi se ne provode na kavi na rivi, nego u gojzericama, u šumi. Mentalitet na koji sam se, za razliku od hrane, brzo navikla.

 Ipak, nakon dva mjeseca planinarenja, šatora i raznih sportova, domaćini shvaćaju da mi treba odmor pa me vode na plažu. Ispostavlja se da su “moja” i “njihova” plaža dva različita svijeta.

Doma je oprema za plažu: kupaći kostim, ručnik i knjiga. U realnosti, drijemaš, nasukan na stijeni, hipnotiziran šumom valova. Budiš se u podne, crven od sunca, pa se baciš u more od 25°C i lagano plutaš. Fjaka.

Naravno da nisam očekivala borove i more od 25°, ali svakako jesam odmor. Kada domaćini otvore garažu, a umjesto knjiga izvade kajake i surf daske, shvaćam da je njima i “lagan dan” zapravo dan za aktivnosti. Demonstraciju fjake ostavljam za neka druga vremena. Ipak nemam svaki dan priliku kajakarenja Tihim oceanom i surfanja na valovima. Dok strah od raža i morskih pasa blijedi, a promatranje valova, zastavica i ripova ulazi u podsvijest, shvaćam da je život more. Ali nije isto koje more.

Divlji Pacifik, koji je ove ljude izolirao i sačuvao od ratova i eksploatacije. I pitomi Jadran, na kojem su se stoljećima vodile bitke, a u koji se sada slijevaju rijeke turista. Naizgled surova priroda Pacifika i mala zemlja “na rubu planete” i dalje djeluje izolirano, dok na drugoj strani ekvatora stoji mali Jadran gdje se nekadašnja pomorska i trgovačka središta pretvaraju u turističke oaze. Dok oni strastveno štite šume, more, rijeke, jezera, naši biseri Jadrana polako gube autohtoni sjaj, zagušeni plastikom, kako onom što pluta, tako i onom ugrađenom u usne.

Dolazeći iz zemlje u kojoj se eksploatira svaki djelić prirode, iz naroda kojemu je ludnica turističke sezone duboko utisnuta u genetski kod, sve viđeno u meni izaziva bujicu emocija i stalnu sumnjičavost. Tražim kvaku 22 u svakom osmijehu novozelandskog turistčkog radnika jer i sama dijelim takve osmijehe turistima. Ali osmijesi su iskreni. Razgovori prelaze dalje od onog “odakle si?”. Usred ljeta ne vidim u očima novozelandskih radnika onaj dobro poznati umor i zasićenost. Izoliranost ih čini velikim domaćinima; iskreno uvažavaju trud dolaska “od tamo daleko” u njihov mali zeleni raj.

S ponosom pričaju o netaknutoj prirodi, stotinama vrsta ptica i stabala. Dok ja govorim o Dioklecijanovoj palači, oni govore o Tane Mahuti ; kauri stablu starijem od našeg splitskog cara.  Uz malo riječi ovi ljudi pomalo odvojeni od ostatka svijeta dijele s tobom svoj komadić raja i otkrivaju sasvim novi nivo prirode i društva.

U neprestanom dvomjesečnom pokretu shvaćam da mi božićna pašticada ipak neizdrživo nedostaje, a da fish’n’chips ne može zamijeniti didinu ribu s gradela. Kupujem povratnu kartu znajući da sam samo odškrinula vrata jednog poluzaboravljenog svijeta i da mnoga brda, doline i proplanci ostaju neistraženi.

U zbrci povratka zaboravljam i ono malo stvari što sam ponijela sa sobom, ali sada već potpuno prilagođena australsko-novozelandskom poimanju udaljenosti shvaćam da je svijet malen i prehodljiv. Domaćine ostavljam u njihovoj novozelandskoj idili, s legendom o neodoljivom sladoledu (Pa ti odoli) “tamo negdje na drugoj polutki ”, nadajući se da će ih jednom namamiti u moj dio svijeta i dati mi priliku da im se odužim za iznimno gostoprimstvo.

Farewell!