Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

Probudio me orkestar ptica. Ali ne onih naših malih slatkih cijukavaca, već forte kreštanje kao iz Jurassic Parka. Otvorivši vrata kombija, nagli crescendo me zaglušio. Umjesto dinosaura, u krošnjama eukaliptusa naslagala su se jata bijelih papiga sa žutom krestom. Kakadui.

Još puni dojmova od sinoćnjeg druženja u kultu, Tim i ja pokušavali smo razgovorom razjasniti gdje smo to zapravo bili i što se sve dogodilo. No jeka životinjskog svijeta iz kanjona koji su se prostirali ispod nas natjerala nas je na tišinu.

Simfoniji ptica uskoro su se pridružili i izrazito glasni cvrčci, pa sam svoju jutarnju tursku kavu popila uz australski simfonijski orkestar, gledajući u plavičastu maglicu koja se lagano uzdizala nad brdima oko nas. Blue Mountains, odnosno Plave planine, pokazale su svu svoju raskoš već prvog jutra.

Nakon mirnog jutra u kojem su se sabirali svi dojmovi i skupljala hrabrost za iduću avanturu, krenuli smo na ponovno okupljanje s Anninom australskom družinom.

„Je l’ vam okej smočiti se?“ po dolasku nas je odmah upitala Anna.

„Naravno da je!“ brzo sam odgovorila, sretna što sam ovoga puta spremna za sve mogućnosti. Imam malu vodonepropusnu torbicu i, kao dodatno osiguranje, male nepromočive vrećice. Taman da u njih stanu prva pomoć i zmijski zavoji!

„Ništa nas ne može iznenaditi!“ zadovoljno sam pomislila i s osmijehom nastavila pakiranje.

„Idemo kroz kanjon, bit će i plivanja. Predivna je tura, ali najbolje je da sve ostaviš u autu“, nastavila je Anna dodajući mi kacigu za glavu.

Odvajanje od putovnice u stranoj zemlji dok odlazim na plivanje kroz nepoznati kanjon u kojem nema signala, a okružuju te australski gmazovi, nije djelovalo kao igra na sigurno.

Dok sam svoju paranoju ostavljala po strani, u džep sam ipak strpala jedan zavoj za ugrize zmija i čeonu svjetiljku. Zlu ne trebalo.

Na početku nečega što je trebalo biti staza dočekao nas je Mitch, Annin suprug. Tihi čovjek duge brade kojom se gotovo stopio s niskim raslinjem oko sebe. Kroz zarasli put kretao se gotovo nečujno. I to, naravno, bos. Činilo se da, unatoč nedostatku utabane staze, u glavi ima jasnu mapu kretanja.

Mi smo ga kao pačići pratili u stopu kroz gustiš i šiblje.

„To je grana, a ne zmija“, misli su mi se izmjenjivale brzinom svjetlosti dok je paniku ubrzo zamijenila potpuna fokusiranost na svaki korak.

Uskoro smo se izvukli iz grmlja i uskočili u hladnu rijeku.

„Napokon bijeg od gmizavaca!“ pomislila sam probijajući se kroz hladnu vodu i među kamenjem nastojeći pratiti ritam grupe. No već u idućem trenutku nelagoda se vratila na velika vrata.

Ulazili smo u špilju, a svjetlo na kraju tunela bilo je samo metaforički pojam.

„Pauci! Pauci! Pauci!“ moj je um vrištao dok su se Australci kreveljili među sobom, hvatali paukove i bacali ih jedni drugima na glavu.

„Naaah. Ovo su samo špiljski pauci, nema tu ničeg opasnog“, rekla je Anna ohrabrujućim tonom promatrajući užas na mom licu.

Ja sam ipak vješto nastavila izbjegavati dodirivanje zidova obljepljenih paukovim mrežama.

Pustolovina se nastavila još neko vrijeme. Kroz raznovrstan i pomalo neprohodan teren penjali smo se uz stabla, prolazili ispod vodopada i na koncu uzbrdo išetali iz kanjona.

Skrivena čeona lampa iz džepa i zmijski zavoj nisu preživjeli pustolovinu.

Čini se da je rijeka zajedno s njima isprala i sav moj strah od životinjskog svijeta. Adrenalin je samo dodatno izoštrio sva osjetila.

I dok je Anna već objašnjavala plan avantura za nekoliko narednih dana, u meni je prvi put izostao onaj dobro poznati osjećaj panike pred nepoznatim. 

Zamijenilo ga je nešto puno opasnije.

Počela sam se privikavati na Australiju.

P.s. Fotografija logično nema jer je mobitel ostao na suhom i sigurnom ;)