Nadia In Wonderland – virtualne kartoline

„Rrrrrrr, klap, klap, rrrr“, glasa se Bucka, naša kućica na četiri kotača, dok se bez opcije za pobunu probija prašnjavim makadamom.

U gustišu visokih eukaliptusa cesta se sužava, a GPS signal polako nestaje.

„Pa mi zapravo živimo usred nekakve prašumice“, odzvanjaju mi riječi australki Anne i Rachel, čije roditelje upravo idemo posjetiti.

Te dvije nesputane duše, koje su zajedno s Timom hodočastile u Santiago, prvi put sam upoznala u žitnim poljima ruralne Španjolske. Dok su tada sa sebe skidale krpelje, ja sam, u svom standardnom hipohondrijskom izdanju,  zaključila da one do Santiaga neće stići.

I stvarno nisu.
Ali ne zbog krpelja.

Nego zbog nove skandinavske avanture koja se „nikako nije mogla propustiti“. Za sobom su ostavile legendu o ludim Australkama i Tima s dvadeset kilograma opreme na leđima. Gledajući sada divljinu u kojoj su odrasle, postaje mi jasno da su im španjolski krpelji bili tek zagrijavanje.

Usred tame visokih stabala najednom se ukazao tračak svjetla.

Uskoro smo izašli na proplanak veličine nekoliko nogometnih igrališta, potpuno okružen australskom divljinom. Nekoliko razbacanih građevina stvaralo je dojam sela, a ne imanja jedne obitelji.
„Beadenville“, kako u šali zovu ovo mjesto prema prezimenu obitelji, zapravo je bio australska verzija naših sela Zagore. Samo s više eukaliptusa i opasnijim gmizavim susjedima.

Izašla sam iz auta, a intenzivan, slatkasti miris eukaliptusa zapljusnuo me poput vala.

„Muahahaha — muahahaha“, prolomilo se iznad mene. Ukočila sam se.

Bila je to kookaburra.
Ptica koja jede zmije i smije se kao da mi se ruga : ˝Ja vidim zmije, a tiii neee! Muahaha!˝

„Pazi di gaziš“, dobacujem Timu, prisjećajući se Anninih priča o pitonima u WC školjkama, zmijama u školskim ruksacima i pauku veličine ruke koji je bio sasvim prihvatljiv kućni ljubimac.

To je bio njihov svijet.
Ja sam se nekim čudom sad našla usred njega.

Uskoro iz povrtnjaka izlazi čovjek s osmijehom većim od čitavog imanja koje ga okružuje.

„Dobrodošli, putnici! Kako ste?“ srdačno nas pozdravlja Dave, otac djevojaka, s entuzijazmom turističkog radnika koji nakon Covida napokon dočekuje prve goste. 

I dok nas vodi prema kući, pod nogama škripe drvene stepenice, a sa zidova me počinju promatrati životinje.

Krokodili.
Ptice.
Zmije.
Glodavci.

Sve izmiješano s fotografijama ove mnogobrojne obitelji.

„To su Benove fotografije“, ubacuje se Dave primijetivši moju fascinaciju.
„Radio je kao fotograf životinja za Stevea Irwina u njegovom zoološkom.“

Klimam glavom, pokušavajući sebi objasniti paletu zanimanja koja su ovdje očito sasvim normalna.

„Vidiš, sa slatkovodnim aligatorom se možeš slikati i zagrljen kad je sit“, nastavlja on. „S morskim baš i ne.“

„Ja ću se držati grljenja ljudi“, pomislim u sebi dok shvaćam da ne postoji univerzalno ˝normalno˝. Postoji samo ono s čim smo odrasli.

Iz razmišljanja me prene živahni „Hey!“ i zamaman miris pečenog povrća.

Beth, majka djevojaka, izlazi iz kuhinje, a meni postaje jasno da odavde nećemo otići praznih želudaca.

I dok se šarena večera iz vrta seli na stol, a umjesto cvrčaka pozadinsku buku stvaraju kookaburre koje se slade zmijskim poslasticama, Beth bez puno riječi dodaje još jednu porciju na moj tanjur, a Dave uz komentare ˝ jedite, jedite!˝ već reže kruh „za svaki slučaj“.

I unatoč drugačijem krajoliku i pravilima, osjećaj dobrodošlice potpuno je isti.

Očito  ljubav svugdje izgleda jednako. Samo se servira s drugim menijem.