Osjećam kap znoja koja mi lagano klizi niz čelo. Za njom stiže još jedna. Pa još jedna.
„Aaah… Huuu“, glasaju se ostali putnici u avionu dok maramicama opsesivno brišu čelo i bezuspješno pokušavaju upaliti ventilator iznad glava. Ne radi.
Stjuardesa, vakumirana u sintetičkoj uniformi i crvena u licu od vrućine, i dalje sa smiješkom svim putnicima dodaje vodu.
Avion uskoro gubi na visini i počinju pripreme za slijetanje u Mackay. Priobalni gradić u tropskom dijelu Australije koji je prije samo dva dana poharao ciklon. Nasukani brodovi, poplavljeni gradovi i aerodrom pretvoren u blatnjavu lokvu punu zalutalih raža i krokodila ovdje očito nisu toliko neuobičajena pojava. Dok se kod kuće Armagedon proglašava sa svakom većom kišom, a gradovi se oporavljaju tjednima, ovdje su se stvari vratile u normalu za svega dva dana.
U oblaku ljudskog znoja čekala sam u koloni za izlazak iz aviona. Stjuardesa se i dalje stoički osmjehivala unatoč činjenici da joj je uniforma već poprimila tamniju nijansu od preznojavanja i da je čekaju još dva sata povratnog leta za Brisbane.
Jaka svjetlost koja je dopirala kroz vrata aviona nagovještavala je da napokon dolazim u pravo australsko ljeto. Pet sati prelijetanja kontinenta, uz jedno presjedanje, bilo je dovoljno da pobjegnem iz čudljivog Melbourna u Australiju s razglednica. Osjećala sam se kao Englez koji dolazi na Jadran. Blijeda od kiše i potpuno nespremna za prženje na suncu.
Iskoračila sam kroz vrata aviona i pobjedonosno punim plućima udahnula australski primorski zrak.
No umjesto punine slanog zraka koji ispuni pluća i pokloni utopiju da je ljeto sve što čovjeku treba, dočekao me miris mulja. Zrak, koji je gotovo bio sama voda, obgrlio me poput mokre deke, a slatkasti miris zemlje i tufine nastanio se u nosnicama.
Dvjestotinjak metara hoda od aviona trajalo je cijelu vječnost. Sunce je žarilo ljepljivu kožu, odjeća se pretvorila u mokru krpu, a disala sam kao pod maskom, boreći se da udahnem zrak, a ne vodu.
Aerodrom, ili bolje rečeno kafić s čekaonicom i osiguranjem, nije pružio očekivano osvježenje. Malu zgradu, više nalik hangaru, u kojoj su se kroz ista vrata iskrcavali i ukrcavali putnici, očekivala bih negdje drugdje, a ne u „razvijenoj“ državi.
Ispostavilo se da izvan Sydneya, Melbournea i Pertha Australija izgleda puno skromnije nego što sam očekivala. Malo, na brzinu sklepano i potpuno praktično. Kao s filmskog seta.
Ispred aerodroma dočekala me gužva taksista. Prvi i jedini let nakon nekoliko dana napokon je sletio pa je vladala pristojna borba za svakog putnika.
Odlučujem nadmudriti sve te turiste, koji su zapravo lokalci na povratku s godišnjeg, i mudro čekam autobus. Ja ipak znam.
Ispostavilo se da nisam znala da autobus vozi svaka dva sata i da sam upravo propustila prethodni.
Gutam splitski ponos i sjedam u tuđi taksi. Nakon stotinjak metara vozač i ja shvaćamo da ja nisam Lucy koja je naručila i platila vožnju pa se vraćamo natrag.
„Baš tu se iskrcavate?“ upita me nova taksistica kad smo stigli do mosta iznad marine.
Dolazim u posjet stricu Goranu koji odnedavno živi na brodu. Budući da se tek navečer vraća s puta, ostavio mi je detaljne video upute. A budući da sam odrasla po marinama i lučicama, samouvjereno sam vjerovala da ih ne trebam predetaljno pogledati.
„Da, da, naravno. Odavde znam dalje“, odgovaram, iako mi postaje jasno da ipak nisam na svom terenu.
Poput psa tragača oslanjam se na njuh i sluh. Tražim zveckanje jarbola, miris mora, đelkota i usoljenih jedara. No nos mi potpuno zbunjuju mirisi klora iz hotelskih bazena i umjetne trave.
Nakon nekoliko preskočenih ograda napokon izlazim na uređenu šetnicu.
Umjesto gužve i užurbanosti marine na kakvu sam navikla, dočekuje me veliki znak upozorenja.
„KROKODIL PRIMIJEĆEN U MARINI. ZABRANJENO ZADRŽAVANJE UZ VODU.“
Srećom, ili nesrećom, oko marine trčkara dovoljno pasa da zaključim kako ipak nisam prvi izbor na jelovniku lokalnog krokodila.
Svejedno, požurujem korak prema brodu.
Brod prepoznajem izdaleka. Dok aute razlikujem tek po boji, brodove raspoznajem miljama unaprijed.
Beneteau jedrilica na kakvima sam odrasla, a poslije i radila, izmami mi osmijeh.
I dok stepenice na ulazu u brod škripe, a gindaci poznatim ritmom tuku o jarbol, odjednom me preplavi osjećaj da sam doma.
Miris soli, vlažne tikovine i, naravno, poznati miris psa.
Mirisi koji su me usred Australije u trenu vratili u djetinjstvo i negdje među naše otoke.
Kao da sam u nekom paralelnom svemiru, istražujem brod. Znam gdje je svaka ladica i svaki kuhinjski element, ali umjesto jadranskog peljara na navigacijskom stolu stoji peljar Velikog koraljnog grebena.
Otvaram ormariće i dočekuje me očekivano. Konzerve i suha hrana za svaku nepredvidivu situaciju. Generacijski preneseno ponašanje za snalaženje u svakoj „ne daj Bože“ situaciji.
A onda na stolu ugledam Besu.
Knjigu koja je mnogim nautičarima značila nešto, a nekima i puno više.
„Naravno da je ovo Goranov brod“, nasmijem se sama sebi i u tom trenutku izvana začujem dobro poznati glas.
Hrvatski.
„Nađice, jesi tu?“
„Tu sam.“
Doma.